Home BiH Jelena Trivić: Dok stare i udbaške strukture ne odu sa scene mi...

Jelena Trivić: Dok stare i udbaške strukture ne odu sa scene mi nikad nećemo ni biti slobodno društvo

Jelena Trivić (PDP), narodna poslanica u Skupštini Republike Srpske, u intervjuu za BUKU govori o društvu koje je potonulo, moćnicima i tajkunima u politici, represiji nad građanima i opozicijom.

“Kod nas su kriminalci uvaženi ljudi, ugledni građani, hodaju sa ponosom. Kakvo smo mi društvo, to je porazno. Ja kada vidim ko je ugledan ovdje, pa ja neću da budem ugledni građanin. Neću. Neću da me neko uvažava u ovakvom društvu kakvo je. Ako je mjerilo koliko je ko bogat, onda mi to ne treba!”

Ovako je prije nekoliko dana naša sagovonica u Narodnoj skupštini opisala trenutno stanje društva u Republici Srpskoj.

Zbog toga smo je prvo pitali kako to da smo došli do toga da živimo u ovakvom društvu i da nam je to postalo sasvim normalno?

Zato što institucije ne rade svoj posao. Floskula koju čujemo od vlasti: „Pustite institucije da rade svoj posao“, je samo zamazivanje očiju i očigledno je da one ne rade svoj posao, iako im niko ne stoji na putu. Kako je moguće da je BiH po svim parametrima korupcije najkorumpiranija zemlja u Evropi, pa čak i jedna od korumpiranijih u svijetu, a da nemamo ni jedan slučaj korupcije među funkcionerima koji je pravosudno okončan osuđujućom presudom. Mi nismo označili ljude koji vrše kriminalna dijela. Mnogo je tu slučajeva. Ljudi odlaze u zatvor zbog korupcije, pa bivaju puštani i nakon toga nastavljaju i dalje po svom. I onda podsvjesno ljudi počinju da se dive i primjenjuju taj model ponašanja na nekom mikro planu. Ovdje su često najuspješniji ljudi u politici tajkuni koji novcem kupuju dosta toga i sve je to jedan začarani krug. A opet kažem, najveći problem je što su institucije zarobljene od političara i njihovih sivih eminencija i tajkunskih firmi. To će biti teško promijeniti, a posebno tu svijest među građanima.

 

Dokad će građani u ovoj zemlji biti poniženi i obespravljeni od strane političara i moćnika, a u isto vrijeme im se klanjati?

Naš narod je specifičan. Ipak, moglo bi se to promijeniti. Nama treba nekoliko slučajeva poput slučaja „Sanader“ u Hrvatskoj. Da se shvati da ljudi koji se ponašaju kriminalno i koji zarad lične koristi urušavaju državu moraju da budu kažnjeni, a ne da se svaki put izvuku i postanu još moćniji. A naši ljudi se dive moći, u prvom redu. Tako su naviknuti kroz istoriju. A ovdje je moć obično zasnovana na sili, represiji i novcu i to mene ne fascinira. Drugo je kad je ona zasnovana na dignitetu, autoritetu, znanju, vještinama…

 

A može li se znanjem, autoritetom, vještinama pobijediti ta moć stvorena na represiji i novcu?

Može, samo što je to dugotrajan proces. To traži mnogo upornosti, na šta mnogi nisu spremni. Ja se u nekim svojim mogućnostima borim koliko mogu za to, ali moramo uključiti veći broj ljudi. Još uvijek ni mi kao opozicija to ne uspijevamo, mada se možda vide naznake tog uspjeha u nekim segmentima. Ovo je jedan vrijednosni rat koji vodimo sa vladajućim strukturama.

 

Da li mi imamo uopšte tog vremena, obzirom da nas svake godine napuštaju desetine hiljada ljudi?

 

Za nas koji smo odlučili da ostanemo, taj vrijednosni rat nema vijek trajanja. Mi ga moramo voditi stalno. Koliko će to trajati, ne znam. Shvatam ja da ljudi više nemaju strpljenja, ali bez toga, mi nećemo uspjeti ništa da promijenimo.

 

A kako uraditi nešto da se bar zaustave oni koji u ovom trenutku razmišljaju da napuste zemlju?

Ako govorimo o Republici Srpskoj, u kojoj živi oko milion stanovnika, mi svakom čovjeku možemo prići i pomoći mu. Na razne načine. A nikako ne smijemo sebi da dopustimo da se ponašamo na način kako to sad radi vlast, šaljući poruke kako je na zapadu loše i kako se tamo mora raditi, kao da ovdje ljudi džabalebare i dobro žive. Ovdje se trebaju uključiti što prije sve relevantne institucije, ne samo političari, i prvo svojim primjerom, a onda i rješenjima, doprinijeti popravljanju demografske slike. Evo, na primjer, Akademije nauka i umjetnosti RS, koja se nikad nije oglasila po ovom pitanju. Svi su se ućutali!

Zašto su se ućutali?

To pitanje odlaska ljudi se dosta ispolitizovalo kod nas i onda veliki dio onih koji bi trebali da budu inteligencija ovog društva razmišljaju da je svaka priča o odlasku usmjerena protiv vlasti. Zbog toga oni ćute, ne želeći da naruše taj svoj komfor koji imaju. Ja razumijem da ni vlast nema sve mehanizme da spriječi ljude da odu ili ih motiviše da ostanu, ali me isto tako zabrinjavaju i frustriraju izjave poput one da je i tamo težak hljeb, kao što je to rekla predsjednica. Ta relativizacija je gora od nečinjenja.

 

A zašto se oni koji bi trebalo da budu inteligencija boje i ćute pred problemima građana i države, ako živimo u slobodnom društvu?

Pa, mi nismo slobodno društvo. To pokazuje najbolje i primjer građana koji se okupljaju u centru Banjaluke pred hramom, koje policija nadzire, legitimiše, privodi, a sad im zabranjuje i kretanje. Mi ovdje imamo nevidljive zidove, koji su postavljeni oko nas, kao u vrijeme komunizma. SNSD je nekako postao nasljednik tog načina vladanja i imam osjećaj da tim strukturama još uvijek upravljaju ljudi koji su u onom sistemu provodili presije i koji su odgojili još jednu generaciju političara kojima je to normalno. I dok te stare, kolokvijalno nazvane udbaške strukture ne odu sa scene, mi nikad nećemo ni biti slobodno društvo. Druga stvar je što nova generacija političara još uvijek nema poluge moći kojima bi iskorijenila takvo ponašanje. Narod na sve to ćuti, ali to nije znak da se on slaže. Ja se bojim da bi ovo ćutanje moglo prerasti u bijes i gnjev.

 

Koliko je duboko vlast zaglibila u toj politici represije i sile?

Ja često sebe preispitujem da li samo zato što sam opozicioni političar vidim da je stanje prešlo granice i da polako počinje da sila preuzima poluge vlasti ili je to stvarno stanje. Ne želim da vjerujem da ja živim u takvoj Republici Srpskoj. Mislim da se niko nije bori za Republiku Srpsku u kojoj pojedinci mogu sve što požele, gdje se zakoni različito tumače za različite ljude, gdje se vrši represija nad neistomišljenicima. Mislim da su se ljudi borili za zemlju u kojoj su svi ljudi jednaki.

 

Pomenuli smo ljude iz grupe Pravda za Davida, koji se svaki dan okupljaju u Banjaluci. Kako gledate na to da se građanima zabranjuje da slobodno hodaju gradom?

Stvarno ne znam kome je iz vlasti potrebno da ovo radi sa tim ljudima. Ta kritična masa je nestala, ostao je mali broj ljudi i ne znam koji je cilj vlastima da to do te mjere vrše. Na kraju, još uvijek je sporan razlog zbog kojeg se i okupljaju ti ljudi. Od tog razloga smo se svi nekako odmaknuli, a to je ko je ubio Davida Dragičevića. Često se pokušavam staviti u ulogu ljudi koji vrše vlast u RS i pokušavam da shvatim zašto im toliko smetaju njihovi sugrađani, ali ne mogu da nađem razlog.

 

Kakvo je trenutno stanje u opoziciji i koliki su vam dometi nakon svega što ste doživjeli i što proživljavate?

Situacija u kojoj se nalazi opozicija nije nimalo zahvalna. Mislim da je trenutno u Narodnoj skupštini najmanje opozicije u posljednjih pet saziva. Sa ovakvom vlašću mi moramo ulaziti u duele i pokazati o kakvoj vlasti se radi. A radi se o vlasti koja je okupirala sve procese u društvu, sve poluge moći da vi dobrom skupštinskom raspravom, argumentacijom, malo šta možete napraviti. Narod od nas očekuje više i narod je nezadovoljan. Ljudi jedva čekaju da opozicija pokaže zube. Naša vizija je da se dobro spremimo za lokalne izbore. Istraživanja nam pokazuju da mi možemo sačuvati glasove u Banjaluci i zbog toga ćemo jurišati na sva mjesta. Odavde planiramo da pokrenemo promjenu i da krenemo u rušenje vlasti iz Banjaluke. Mislim da imamo šansu, koliko god izgledalo da smo malobrojni.

Buka