Nikada više nisam tražio riječi koje ne mogu da pronađem.
Valjda to tako ide kada se u čovjeku sve pomiješa.
Ljubav sa nepravdom koju osjetiš.
Naivnost sa njihovom podlom mudrošću.
Iskrena borba sa lažnim patriotizmom.
Gledam danas sve te ljude, mnoge sa kravatama i odjelima kako slave DAN OTADŽBINE koju su POKRALI.
Ni stida, ni srama.
Oni u prvom planu kao neki OSLOBODIOCI, a stvarni borci bez invalidnina, boračkih dodataka na samim marginama društva.
Veliki je danas DAN, znam, osjećam!
Baš zbog toga sve što čovjeka tišti postaje veće i sve više u sebi to osjeća.
Nisam mogao slaviti, slagao bih da kažem da jesam.
Ustvari, zapitao sam se šta da slavim?
Spoljnu prividnu slobodu, a unutrašnje ropstvo?
Svakodnevni odlazak mojih prijatelja i sugrađana?
Nerasvjetljena ubistva?
Pokradene institucije i lopove koji slobodno hodaju?
Volim svaki grumen ove zemlje i baš zbog toga sam danas tužan.
Sve vidim, a trenutno malo toga mogu promijeniti.
Teško je čestitati rođendan nekom ko je bolestan i ranjen, a ti zemljo moja jesi.
Ranjena od onih koji te decenijama vode stranputicom.
Zaražena kriminalom i korupcijom.
Spolja zaglađena, a unutra nemoćna da sačuva svoja čeda koja odlazi.
Nemoćni i mi sa tobom, ali nemamo pravo odustati.
Boriti se moramo. Ostati hoćemo i suočiti se sa svim što nam prijeti spolja i iznutra.
Na tvoj rođendan ti mogu obećati da od tebe odustati nećemo.
To je ono što mogu za tvoj rođendan reći i učiniti, a slaviti ne mogu!
Slavićemo kada PRAVDA, LJUDSKOST, SLOBODA, DOSTOJANSTVO i normalne ljudske vrijednosti pobjede, a do tada borba neprestana.
To je zavjet tebi u ime svih pravdoljubivih ljudi.
