Home Društvo OD IZBJEGLIČKE KOLONE DO DOKTORSKE DIPLOME Kako se Jovan izborio za prosjek...

OD IZBJEGLIČKE KOLONE DO DOKTORSKE DIPLOME Kako se Jovan izborio za prosjek 9,43

0

Svaki početak je težak, ali životna priča Jovana Markanovića (25) iz Mokronoga kod Drvara svjedoči da se i nakon nekoliko teških početaka može postiči nevjerovatan uspjeh.

Prije tri dana Jovan je položio diplomski ispit kod profesorke dr Aleksandre Dominović-Kovačevič, ocjenom 10. Tako je okončao studije na Medicinskom fakultetu u Banjaluci, s prosječnom ocjenom 9,43, kao jedan od troje najboljih studenata inače sjajne generacije medicinara.

Svečanom činu prisustvovali su Jovanovi roditelji, brat, sestra i djevojka.

– Nikada ih u životu nisam vidio tako ponosne. U tom trenutku sjetio sam se pjesme Đorđa Balaševića „Drago mi je zbog mog starog“ – kaže Jovan.

A ko se ne bi ponosio takvim sinom i bratom! Jer, nisu u pitanju samo desetke u indeksu, nego i optimizam i upornost, s kojom se ovaj mladić iz malog drvarskog sela, uprkos svim nedaćama, izborio za svoj san.

Beba izbjeglica i dječak povratnik

Jovan se ne sjeća svog prvog dolaska u Banjaluku. Bio je bebica od dvadesetak dana, kada je u ljeto 1995. sa roditeljima u izbjegličkoj koloni iz rodnog Drvara stigao u ovaj grad.

Pet godina kasnije, vratio se sa ocem Miloradom, majkom Biljanom i mlađim bratom Nikolom u zavičaj u Mokronoge. Još jedan težak početak za petogodišnjeg dječačića.

Po završetku osnovne škole upisao je gimnaziju u Drvaru.

Za biologiju, a poslije i medicinu, zainteresovao se pod uticajem svoje nastavnice Milena Trikić. Iz gimanzijskih dana u najljepšoj uspomeni mu je ostao razrednik i, za sve đake i najbolji školski drug, profesor psihologije Zdravko Kostadinović.

Ali, idilični gimnazijski dani su prošli i valjalo se uhvatiti u koštac sa novim izazovima.

Studirati medicinu, a živjeti u studentskom domu, nije nimalo lako. Ni početak nije bio obećavajući. Prvi ispit, iz genetike, položio je skromnom sedmicom. Nije ni slutio da će u narednih pet godina nizati desetke. Ali, danonoćni rad je donio rezultate.

12 sati učenja, sedam sati spavanja

– Tokom studija, pogotovo prve dvije, tri godine nije mi bilo lako. Učio sam od deset do dvanaeset časova dnevno, plus tri, četiri sata predavanja na faluktetu. Kad se tome doda sat vremena u studentskoj menzi, za spavnje i ostale aktivnosti imao sam sedam, osam sati – priča Jovan.

Imao je, kaže sreće sa cimerima. Sobu je dijelio sa mladićima, kojima je takođe učenje bilo na prvom mjestu. Kolega sa medicine Miroslav Živković i student elektrotehnike Mladen Kojić su, kao i on, nizali desetke na ispitima.

– Već u četvrtoj i petoj godini bilo mi je dovoljno sedam do osam sati učenja dnevno, a u poslednjoj godini studija samo tri do četiri sata uz knjigu, da bih ispite spremio za najvišu ocjenu – kaže Jovan.

Studenti iz radničke porodice

Da se uspjeh postiže radom, Jovan je naučio u porodici.

Njegov otac Milorad je vozač, ili kako u šali kaže Jovan, bavi se „specifičnom pedagogijom“: Po selima skuplja đake i kombijem ih vozi u školu u Drvaru. Majka Biljana je tekstilna radnica u  drvarskom pogonu „Jumka“, tako da u kući imaju specijalno dizajnirane korona maske. Jovanov brat Nikola je student treće godine farmacije, a sestra Marija je učenica drugog razreda gimnazije.

Mada ima sve uslove za to, Jovan ne razmišlja o akademskoj karijeri. Pozicija asistenta na fakultetu nije mu privlačna. Dosta mu je, veli, školskih klupa, spreman je za praksu, za rad sa pacijentima, a za to se, uostalom, sve ove odine i školovao. Rado bi se zaposlio na Univerzitetskom kliničkom centru RS u Banjaluci.

– Neko je nepisano pravilo je da se na paprikovcu zapošljavaju najbolji studenti, a da li ću ispuniti sve uslove za to ne zavisi samo od mene – kaže Jovan.

Već razmišlja i o specijalizaciji: hirurgija mu je prva, a radio terapija druga opcija.

– Ako ništa od toga ne bude, logična alternativa je da se vratim u Drvar i da pa da se sa te pozicije borim za specijalizaciju. O odlasku u inostranstvo ne razmišljam – kategoričan je mladi ljekar.

Za hirurgiju ga je, kako kaže, najviše zainterovao doktor vaskularne hirurgije Milanko Maksić, „mađioničar svog posla“,  dr Siniša Bijeljac ortoped Zavoda Miroslav Zotović i dr Nikica Grubor, hirurg iz Beograda, koji povremno dolazi na Parikovac.

“Ostaću u svojoj zemlji sa svojim ljudima”

– Sve su to moji zemljaci iz Drvara. Potrudiću se da krenem njihovim stopama, mada sam svjestan da je teško dostići njihov nivo –  kaže Jovan.

Ostati u svojoj zemlji, sa svojim zemljacima, porodicom, prijateljima, za Jovana je jedini pravi izbor.

– Uostalom, imam obavezu prema državi koja me je stipendirala, a nadam se i boljim vremenima. Što se tiče uslova rada na Paprikovcu, sada je to pravi „svemirski brod“. I plate su za naše uslove solidne, a ako u kući radi dvoje sa fakultetskom diplomom, može se sasvim pristojno ćivjeti – planira Jovan.

Uz to, kaže, vikendom može u Drvar na honorarni rad kod roditelja na selu da obezbijedi pun frižider. Bar u njih može uvijek biti siguran.

Matičar neće nikud pobjeći

Jovan je siguran i u ljubav i podršku svoje djevojke Nataše iz Nevesinja, koja je nedavno položila posljednji ispit na arhitekturi. Valjda zato i ne žuri pred matičara.

– Dvije godine smo u vezi, godinu dana živimo zajedno i to je najbitnije. A matičar neće nikud pobjeći. Uostalom, tu su i popovi koji sve mogu obaviti bez maski i distance. Dakle, nema razloga za žurbu – šali se Jovan Markanović.

Generacija za ponos

Generacija studenata, u kojoj je nedavno diplomirao i Jovan, jedna je od najuspješnijih u istoriji Medicinskog fakulteta u Banjaluci. Igor Lepir, student generacije, diplomirao je s prosekom 9,90! Sonja Trbojević, koja ga po ocjenama prati u stopu, prošle godine je na Dan Republike za sveukupan doprinos opštem razvoju i afirmaciji RS nagrađena plaketom “Sveti Stefan”.

Od 200 studenta ove generacije, koji su studije upisali 2015. godine, njih pedeset je školovanje završilo u roku – njih deset sa prosječnom ocjenom iznad devet.

Kako smo bogatoj Danskoj donirali milijarde

– U vrijeme kad BiH moljaka Međunarodni monetarni fond za pozajmicu od milijardu marka, BiH je u poslednjih nekoliko godina „donirala“ bogatoj Danskoj stotinjak miliona, poklanjajući im gotove ljekare specijaliste – kaže mladi dr Jovan Markanović. Računica je, veli, prosta. Školovnje ljekara specijaliste u Danskoj košta oko milion KM, a u toj zemlji ih radi stotinak njih sa pasošem BiH.

srpskainfo.com