Home Ex-Yu Svjedočenje vatrogasaca: “Bila je zaglavljena ispod voza, samo me gledala”

Svjedočenje vatrogasaca: “Bila je zaglavljena ispod voza, samo me gledala”

0

Pitao sam se, i ja i svi mi, kako su uopšte ljudi živi sa onakvim povredama, bez dijelova tijela.

Bila je ispod voza, ispod šina, 50 metara od mjesta udesa. Kada sam joj prišao vidio sam da ima teške povrede, otvorila je širom oči u tom trenutku i samo me je gledala. Smirite se, izvlačimo vas, rekao sam da je ohrabrim. Oko nje bilo je dvoje mrtvih.

Ispričao je ovo za Blic Saša Đokić, vatrogasac koji kaže da za 30 godina rada ne pamti ovako tešku tragediju.

Posao vatrogasaca-spasilaca podrazumijeva da reaguju u ovakvim situacijama, ali kako kažu, koliko god bili obučeni za teške situacije, emocije se ne mogu izbjeći kada vidite nastradalog ili povrijeđenog da vam traži pomoć.

Ivan Slavković, u 7.31 primio je poziv da se dogodila saobraćajna nesreća, u kojoj je voz udario autobus, njemu je javljano da ima stradalih i povrijeđenih, kada je upućeno pet vozila i 13 vatrogasaca.

– Obavijestili smo Hitnu pomoć, policiju, ali i Željeznice kako bi na tom potezu isključili napon. Od tog trenutka sve počinje – priča Ivan.

Na licu mjesta već se nalazila prva ekipa Hitne pomoći koja je spasiocima dala instrukcije oko prioriteta, na jednoj strani bili su stradali, prema riječima očevidaca, sa samljevenim djelovima tijela, na drugoj živi i zarobljni, na trećoj povrijeđeni.

– Krenuo sam da izvlačim one ispod voza, tu si bile tri osobe, dvije mrtve, i žena koja je davala znake života, živu smo je izvukli. Pitao sam se, i ja i svi mi, kako su uopšte ljudi živi sa onakvim povredama, bez dijelova tijela. Žena ispod voza ne znam kako je uopšte bila živa, kada sam se podvukao, ona je otvorila oči i gledala me, to mi se urezalo u pamćenje. Ništa nije mogla da kaže, rekao sam joj držite se, izvlačimo vas, hrabrio sam je i krenula je živa ka Kliničkom centru – priča vatrogasac Saša Đokić.

Marko Radovanović, komandant vatrogasno-spasilačkog bataljona kaže da je jedno vježba, a drugo rad na terenu, i da spasioci nisu mašine koje lako mogu da eliminišu emocije.

– U 7.30 bili smo na primopredaji smjene kada smo dobili dojavu da je došlo do udesa na pržnom prelazu u Donjem Međurovu, odmah smo uputili dvije ekipe sa dva kamiona. Kao komandat Vatrogasno-spasilačkog bataljona otišao sam tamo komandim vozilom i ono što smo zatekli bilo je nešto što što nijedan vatrogasac ne želi da vidi u svojoj karijeri. Ako postoji teška intervencija, to je bila ta. Nas je tamo sačekao kolega iz Hitne pomoće sa kojim smo radili puno zajedničkih vježbi u tim masovnim nesrećama i odradili smo onako kako smo najbolje umjeli i znali. Dovoljno je bilo da samo pogledamo ili da u dvije riječi objasnimo kako dalje. Tijela su bila oko voza, autobus podjeljen na dva dijela, jedna užasna slika, a onda smo krenuli po prioritetima. Prvo smo izvlačili žensku osobu koja je bila sa druge strane pruge, sjedila je na sredini i jedna noga joj je bila kompletno u dio sjedišta ili šasije autobusa. Nismo znali odakle da krenemo, šta da siječemo i kako, prelom je bio otvoren, svjesna je bila – priča Radovanović za Blic.

Poslije sat vremena, kada su sve izvukli ostali su među posljednjima. Toga dana na posao su došli spremni, ali ovo je bio najteži zadatak koji ne mogu izbrisati iz sjećanja tako lako.

– Svi dođemo na posao nekako spremni, mi nismo mašine, emocije su proradile, naročito jer je bilo djece. Čovjek na ovako nešto ne može da ostane imun. Pohvaljujem cijelu ovu ekipu, radili smo kao jedan, kasnije nismo znali šta da kažemo, nikome se ništa ne jede, ne priča. To su stvari koje čovjek ne može da izbaci iz glave, a da ne pričam o pogledima tih ljudi koji su svjesni, nemaju snage da kažu u pomoć ali pogledom ti kažu, i ne možeš da radiš bez emocija. Nadamo se da ovakvo zvono neće više zvoniti – kaže Radovanović.